Psihološke teškoće djece u bolnici

Hospitalizacija djece Zašto je hospitalizacija problem? simptomi bolesti + neugodni dijagnostički i terapijski postupci neugodna bolnička okolina problemi zbog odvajanja = STRES

Djeca osobito osjetljiva na odvajanje starosti od 6 mj. - 4 god., djeca koja su dugo hospitalizirana, djeca koja već imaju traumatska separacijska iskustva, djeca majki koja otvoreno pokazuju prekomjernu zabrinutost ili nezainteresiranost.

Neprimjereni postupci prema djeci u bolnicama neprimjerena uporaba bolnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka (injekcije, kateterizacije, punkcije...), uporaba pomagala za imobilizaciju djece (vezivanje), uskraćivanje sredstava protiv boli zbog straha od navikavanja, uskraćivanje djetetu i roditeljima obavijesti i objašnjenja o bolesti i načinu njezina liječenja, ozračje u bolnici koje nepovoljno djeluje na dijete.

Psihičke reakcije djece na boravak u bolnici 1. razdoblje protesta - plače, vrišti za majkom, odbija pažnju druge osobe (prvih nekoliko dana); 2. razdoblje očaja - više ne plače, ali je neaktivno i apatično (kraće hospitalizacije); 3. razdoblje prividne prilagodbe - pokazuje interes za okolinu, ali odbija majku jer nije udovoljila njegovim potrebama (duže hospitalizacije).

Posljedice boravka u bolnici - hospitalizam svi psihički i tjelesni poremećaji uzrokovani boravkom u bolnici ili drugoj ustanovi osnovni uzrok hospitalizma - nezadovoljene emocionalne potrebe djeteta: premala količina kontakta s majkom/ocem, nedostatak emocionalne topline, obiteljske sredine i sigurnosti (Bowlby, 1951.).

Znakovi hospitalizma sklonost plaču apatičnost i potištenost motorička smirenost ili hiperaktivnost (sisanje palca, grickanje noktiju i sl.) zaostajanje u tjelesnom i psihičkom razvoju loše zdravstveno stanje

Sprječavanje negativnih posljedica hospitalizacije educirati zdravstvene djelatnike, pripremiti djecu i roditelje za boravak u bolnici, osigurati prisutnost roditelja, prilagoditi komunikaciju potrebama i sposobnostima djece, prostor prilagoditi djeci, omogućiti igru i učenje. Prihvatiti protest, regresiju i tjeskobu zbog odvajanja od roditelja kao normalne reakcije djeteta u stresu.

Ublažavanje stresa u hospitalizirane djece Postupci prilagođeni dobi tj. stadiju razvoja djeteta. Postupci primjereni najranijoj dobi (0-1 god.): Prihvatiti plač - glavni način komunikacije i suočavanja sa stresom; poštivanje i udovoljavanje djetetovim potrebama (umor, glad, bolest); komunikacija s puno topline (osmijeh, pogled, ton glasa) i što više dodira; osiguravanje ugodne okoline sa što manje nepoznatih lica; povremeno igranje s djetetom; omogućiti prisustvo i uključivanje roditelja u njegu djeteta (hranjenje, oblačenje, vježbanje).

Ublažavanje stresa … Postupci primjereni malom djetetu (od 1-3 godine): pripremiti dijete za stresno iskustvo neposredno pred događaj (ako je moguće), jer dijete te dobi nema još razvijen pojam o vremenu (sutra, ujutro i sl.) biti blizak djetetu, emocionalno ga podržati kroz verbalnu, a naročito kroz neverbalnu komunikaciju; prihvatiti protest, regresiju i tjeskobu zbog odvajanja od roditelja kao normalne reakcije djeteta u stresu. uputiti roditelje kako da se ponašaju jer dijete imitira njih; omogućiti prisustvo i uključivanje roditelja koliko je moguće.

Ublažavanje stresa… Postupci primjereni djetetu od 3-6 godina: prepoznati obrambene mehanizme (npr. regresiju) ili strah od odvajanja; koristiti maštu djeteta kako bi izrazili svoje potrebe i frustracije (priče, crtanje); poštivati ovisnost o dnevnim ritualima (npr. prije spavanja – priča, svjetlo, igračka); vole imati osjećaj kontrole nad sobom i situacijom –dopustiti djetetu da prividno samo odlučuje o sebi (prvo ću crtati, a onda slagati kocke); imaju jaku potrebu pobijediti - uobličiti zahtjeve u obliku natjecanja (npr. “Tko će nacrtati najljepši crtež?”) pružiti emocionalnu podršku, verbalno i neverbalno; omogućiti prisustvo roditelja koliko god je moguće.

Ublažavanje stresa… Postupci primjereni djetetu od 6-12 godina: Prepoznati obrambene mehanizme – često somatizacija (glavobolje, bolovi u trbuhu, tikovi), rijetko depresija (u slučajevima velikih gubitaka); poticati djetetovo razumijevanje situacije - tako i bolju kontrolu nad situacijom – poticati samostalnost, odlučivanje, ali pomoći kad traži; pripremiti ga za stresne događaje kroz prošla stresna iskustva - ima već dosta iskustva u suočavanju sa stresom; dopustiti da izrazi svoje emocije kroz igru, crteže i sl.; saslušati ga, našaliti se, poigrati se, ne prijetiti, biti spremni na izraze agresije; poticati tjelesne i mentalne aktivnosti koliko je dopušteno, npr. natjecanja, grupne igre i sl. informirati i uputiti roditelje.

Ublažavanje stresa… Postupci primjereni adolescentu (od 12-18 godina): Važno kognitivno savladavanje situacije - pružiti informacije i protumačiti situaciju; pomoći u sagledavanju adolescentovih emocionalnih doživljaja; konfromizam (želi biti u svemu kao i vršnjaci) - podržati sličnost s vršnjacima, ali ukazati na vrijedne razlike (posebno kod invalida) ; želi kontrolu i odgovornost za vlastiti život - zajednički planirati i pomoći u donošenju odluka; traži utočište u maštanju - kroz maštu poticati kreativne planove suočavanja sa stresom; poticati motoričku aktivnost (koliko se može) radi opuštanja; obratiti pozornost na znakove sklonosti ka samoubojstvu (agresija, umor, glavobolje, droge, alkohol, izjave "bilo bi bolje da me nema.., i tako me više neće biti...", nagle promjene ponašanja, oproštajna pisma itd.) – popričati i provjeriti.

Program UNICEF-a “Dječja bolnica – prijatelj djeteta” Osnovni ciljevi: što manje hospitalizirati djecu, kad je to neizbježno, postupke za boravka u bolnici i liječenja učiniti što manje traumatskima, stvoriti što humanije odnose u postupku prema djetetu u bolnici.

Edukacija zdravstvenih djelatnika o tome kako pristupiti djetetu i roditelju, kako poštovati osobni dignitet djeteta i roditelja, o brizi za dijete i roditelja u bolnici, o načinima davanja informacija roditelju na razumljiv i prihvatljiv način, o kvaliteti pedijatrijske zdravstvene skrbi, o emocionalnim potrebama bolesnog djeteta i njegove obitelji, o tome kako dijete i roditelja uključiti u donošenje odluka, o tome da bolesno dijete ima potrebu za prijateljskim okruženjem, igrom i učenjem.