Skrb za djecu kao ishodište profesije socijalnog rada

Predstavitev na temo: "Skrb za djecu kao ishodište profesije socijalnog rada"— Zapis predstavitve:

1 Skrb za djecu kao ishodište profesije socijalnog rada
Priredila Doc. dr. sc. Vanja Branica

2 Zbog čega skrb o djeci? Promišljanja i rasprave o djeci, njihovom odgoju i obrazovanju te roditeljstvu, prema French (2002.), nalazimo u vrijeme grčke i kasnije rimske civilizacije. Grci su smatrali da stabilnost društva i države ovisi o novim generacijama koje su sposobne za održavanje zajednice. Uvjerenja o odgoju i roditeljstvu vjerojatno su više oblikovala život bogatijih obitelji jer su se rasprave o tim konceptima odvijale u krugu aristokracije. Život djece iz materijalno nižih slojeva je teže pratiti zbog nedostatka izvora.

3 Doba antike…. Grci i Rimljani - u roditeljstvu je bila važna briga za dijete; roditelji trebaju investirati vrijeme, energiju i resurse sukladno fazi razvoja djeteta. Briga o obitelji bila je u rukama oca, kod Grka kroz koncept kurios i kod Rimljana kroz pater familias. Uloga oca kod Rimljana bila je proširena još jednim pravom, a to je pater potestas odnosno pravo oca nad djecom. Otac je imao pravo ubiti odraslo dijete, kažnjavati čak ih i prodati u robove. Takvo pravo očeva trajalo je do 4. stoljeća kada se pojavom kršćanstva mijenjaju vrijednosti u Rimskom carstvu. Izvršavanje prava koja je otac imao nad djecom bila su u praksi ograničena, npr. prije nego je otac mogao ubiti ili grubo kazniti svoje odraslo dijete trebao se konzultirati s drugim odraslima u obitelji (uključivo i ženom).

4 Doba antike….. Majčina uloga mater familias bila je usmjerena na popravljanje stanja uzrokovanog očevom grubošću. Pravo očeva nad životom i smrti djeteta bilo je ograničeno i obvezom očeva da uzdržavaju svu svoju mušku djecu i barem prvorođenu kćer od rođenja do odrasle dobi. Uz to očevi su u početku Rimskog carstva jedini bili i zaduženi za obrazovanje sinova (French, 2002.). Rimljani su naglasili emotivnu vezu između roditelja i djeteta (Dixon, i prema French, 2002.). Djecu su promatrali kao veselu, zaigranu, nježnu, odanu i društvenu. Govorili su o njihovoj neposlušnosti i prirodnom imitiranju, te su vjerojatno pod utjecajem kršćanstva češće komentirali dječju prirodnu nevinost.

5 Srednji vijek… Uvjerenje u nevinost djece duboko se urezala u kulturu Zapada, pogotovo nakon romantičarskih pogleda tijekom 19. stoljeća. Što se tiče brige za dijete, tijekom 12. i 13. stoljeća, „smatralo se da okolina u kojoj je netko rođen ima najveći utjecaj na život, kao sirov materijal bez kojeg je i najbolji odgoj uzaludan“ (Berkvam prema Heywood, 2007.:35). Stoga, briga za dijete treba biti u skladu s njegovom prirodom, odnosno u skladu s njegovim spolom i klasnom pripadnosti, a ne toliko u skladu s njegovim individualnim obilježjima Kasnije u srednjem vijeku, dolazi do promjene u poimanju odgoja i brige za dijete te se dijete počinje promatrati kao „modelirajuću masu“ koja se može oblikovati i usmjeravati. Obrazovanje je u tome imalo najvažniju ulogu i djetinjstvo se počinje smatrati razdobljem u kojem su ljudi najotvoreniji za učenje (Heywood, 2007.).

6 Prosvjetiteljstvo … Za pomak u odnosu roditelja prema djeci od strogog ka blažem, više ljubaznom i suosjećajnom zaslužan je rad John Lockea, prethodnika bihevioralnog pravca (Berk, 2008.; Heywood, 2007., Gudjons, 1994.). Djelovao je za vrijeme prosvjetiteljstva, u 17. stoljeću, kada su se isticale vrijednosti dostojanstva i poštovanja čovjeka. U tom razdoblju naglašavala se važnost i moć odgoja i obrazovanja te se počela razvijati ideja škole izvan okrilja crkve, koja bi bila obvezna i vodila k nekom zanimanju te sprječavala pretjerano iskorištavanje dječje radne snage (Gudjons, 1994.). Locke je razvio teoriju prema kojoj je dijete „prazna ploča“ (Berk, 2008.:13.; Heywood, 2007.). S obzirom da je za oblikovanje djeteta važno iskustvo, roditelji su ti koji odgajaju odnosno oblikuju dijete kako žele „pažljivo mu dajući upute, primjere i nagrade za dobro ponašanje“ (Berk, 2008.:13.).

7 Prosvjetiteljstvo … Lockova uvjerenja, iako su promicala pozitivan odnos prema djeci i dalje su podržavala pasivan položaj djeteta u procesu odrastanja i odgoja. Smatrao je da djeci treba pomoć jer su „nemoćni ljudi ispod prirodne slabosti“ (Locke, prema Heywood, :24.). Njegova uvjerenja unose promjene koje će se razvijati tijekom 18. stoljeća i doprinijeti razvoju danas prevladavajućeg razumijevanja djeteta kao aktivnog sudionika svog razvoja. U razdoblju 18. i 19. stoljeća dolazi do promjene u razumijevanju svijeta koji nas okružuje - dinamička kategorija sa svojim fazama i specifičnim karakteristikama.

8 Prosvjetiteljstvo … Dijete je Rousseau, (prema Berk, 2008.:13.), nazivao „plemenitim divljacima“ koji imaju urođeni osjećaj za moralno, ispravno i pogrešno. Promatrao je dijete kroz tri faze razvoja: „1. faza instinkata – do 3. godine života, 2. faza osjećaja/uzbuđenja – između 4. i 12. godine života i 3. vrijeme ideja – oko puberteta“ (Heywood, 2007.:4). Sve faze odlikuju osjećaji i nezrelost nasuprot intelektualnom odraslom razdoblju. Djeca se ne rađaju s namjerom da budu zla, ukoliko i naprave neku štetu to nije s namjerom te iz nje mogu nešto naučiti (Heywood, ). Djetinjstvo postaje pripremno razdoblje, važnu ulogu imaju roditelji u nježnom vođenju i usmjeravanju s osjetljivošću za potrebe djeteta (Calvert, 2003.; Berk ). Djeca se više ne poimaju kao osjetljiva i nepotpuna, ne gura ih se u odrastanju kako bi se što prije počeli ponašati kao odrasli.

9 Prosvjetiteljstvo … Roditelji iz srednje klase nastojali su držati djecu izvan radnih mjesta, ograničiti seksualno ponašanje i produžiti školovanje djece - polagano se produžavalo razdoblje djetinjstva Takva uvjerenja također su doprinosila stavljanju djece u, zapravo, vrlo ograničen položaj. Smatralo se da djecu treba stalno nadzirati, odvajati od stvarnog svijeta i strogo odgajati (Heywood, ). Ipak, djeca se više nisu doživljavala kao vlasništvo svojih roditelja što otvara put ka razvoju zakona, organizacija i profesionalnih oblika skrbi za djecu koju organizira država i humanitarne organizacije

10 Moderno poimanje djetinjstva
Moderno poimanje djetinjstva razvija se krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ekonomski odnosi i povećanje broja djece koja rade u industriji dovode od promjena u poimanju djeteta. Glavne karakteristike modernog poimanja djetinjstva: a) orijentacija na budućnost i b) stav da su djeca individue koje se razvijaju s osobnim, socijalnim i moralnim predispozicijama koje treba oblikovati i razvijati kako bi se pripremili za odraslu dob (Wyness, 2006.:13).

11 Moderno poimanje djetinjstva
Razdoblje 20. stoljeća Dekker (2000.) naziva razdobljem „orijentiranosti na dijete“ prema poznatoj knjizi Ellen Key „Cetury of the child“ iz godine. Razdoblje orijentiranosti na dijete prema Dekker (2000.) započinje krajem 19. stoljeća razvojem zakonskih određenja kojima se štite djeca i njihova prava te razvojem „znanosti o djeci“. Tijekom 20. stoljeća, više nego u bilo kojem drugom razdoblju u povijesti, djeca su dobila cijeli niz specifičnih prava - doneseno je nekoliko međunarodnih dokumenata koji govore o pravima djece. Ženevska deklaracija o pravima djeteta iz godine Deklaracija o pravima djeteta, godine Djeca se spominju i u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (1948.), Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966.) te Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) Konvencija o pravima djeteta, godine

12 Rizični faktori za dijete i razvoj prvih institucija tijekom povijesti
Infanticid Napuštanje od strane roditelja Rad djece

13 Infanticid Poimanje infanticida i napuštanja djeteta utječe i na razvoj oblika skrbi za dijete. Crkva je svojim odnosom prema infanticidu i neželjenoj djeci direktno utjecala na otvaranje prvih institucija za skrb o djeci. Njihovo osnivanje povezuje se s Katoličkom crkvom, dok je protestantska crkva zastupala ideju individualne odgovornosti naspram odgovornosti zajednice (Ransel, 2001.).

14 Infanticid Prije pojave Crkve infanticid je bio vrlo raširen i mogli bismo reći „uobičajen“. Odluku o zadržavanju djeteta dugo vremena donosio je otac. Ova moć se s vremenom smanjivala te je takva odluka mogla biti donesena samo za novorođenče (Ransel, 2001.). Zadržao među različitim narodima (germanskim, Island) te se dugo vremena nije smatrao kaznenim djelom već grijehom (Heywood, ). Zbog toga, ali i zbog nedovoljno razvijene medicine, teško je odrediti u kojem broju su djeca zaista i bila ubijana. Smatrali su da postoje dvije vrste motiva za infanticid: kako bi se prikrila izvanbračna i seksualna aktivnost te infanticid počinjen iz ekonomskih razloga. Kada su takve aktivnosti postale učestalo povezane s izvanbračnim aktivnostima partnera, Crkva je u 11. stoljeću počela promicati prestanak infanticida. Promicala je vrijednost braka i spolnih odnosa u braku te vjernost za trajanja bračne zajednice. Svojim je stavovima polako utjecala na stavove zajednice prema infanticidu.

15 Infanticid Uz crkvene javljaju se i zakonske norme koje su doprinijele poimanju izvanbračne djece kao nečeg sramotnog, a infanticida kao zločina kojeg čine neudane majke te je osuda javnosti bila veća, posebice nakon reformacije u 16. stoljeću (Ransel, 2001.). Kazne za neudane žene su bile više npr. engleski zakon iz 17. stoljeća predviđa smrtnu kaznu za majku, također i francuski zakon iz 16. stoljeća predviđao je smrtnu kaznu za neudanu majku (na koju se sumnja da je počinila infanticid) koja je ignorirala zakonsku odredbu prema kojoj je trebala lokalnoj administraciji prijaviti svaku trudnoću i ime oca (Heywood, 2007.; Goody, 2000.).

16 Napuštena djeca Posebno ugrožena bila su neželjena i nezakonita djeca (iz izvanbračnih veza), nezdrava novorođenčad, ženska novorođenčad, djeca iz siromašnih obitelji, ali i iz bogatijih obitelji ukoliko se radilo o izvanbračnoj avanturi, tjelesnom nedostatku ili nasljedstvu. Postojala je veza između napuštanja djeteta i siromaštva obitelji te ekonomskih kriza. Djecu su napuštali roditelji koji su već imali dosta djece, a malo sredstava za uzdržavanje te neudane majke koje su bile u posebno lošem položaju s obzirom na osudu okoline (Heywood, 2007.). Napuštanje djece prema povezano je s uvjerenjem da će netko drugi usvojiti/prisvojiti dijete. Kada su roditelji „izlagali“ svoju djecu, oni su to činili na mjestima gdje ih netko može naći, npr. ispred kućnog praga neke imućnije obitelji ili ispred crkve (Heywood, 2007.).

17 Napuštena djeca Crkva je organizirala smještaj neželjenoj djeci u samostanima i sjemeništima te promovirala djecu kao nevina i čista bića. S obzirom da je u Italiji bilo dozvoljeno izložiti dijete, prve ustanove koje su primile djecu to su činile upravo da bi ih spasili. Italija - prve ustanove za nahočad 785. godine u Milanu od nadbiskupa Datea iako se o njoj malo zna (Perić, 2005.; Ransel; 2001.). Prva ustanova za smještaj djece bolnica San Sprito u Rimu - primala je različite grupe korisnika (djeca, odrasle bolesne siromašne osobe) - osnovana prema Ranselu (2001.:498.) godine, a prema Periću (2005.) i ranije godine. Takve bolnice su se i dalje razvijale i osnivale po cijeloj Italiji i Francuskoj, u Austriji i Njemačkoj, te u drugim krajevima npr. Carigradu.. Do 15. stoljeća smatrane su elementom koji potiče solidarnost lokalne zajednice jer se pruža briga za izloženu i ostavljenu djecu što doprinosi blagostanju i blagoslovu zajednice.

18 Napuštena djeca Od 16. stoljeća se smatralo da uzdržavanje nezakonitog djeteta može dovesti do daljnjeg “nemoralnog/razvratnog“ života, ali da uskraćivanje potpore dovodi do infanticida i abortusa što je i bilo potaknulo razvoj prvih institucija za djecu (Goody, 2000.). Tijekom srednjeg vijeka dolazi do povećanja broja napuštene djece, povećava se broja ustanova, mijenjao se način financiranja ustanova. Osim crkve (privatni prilozi) ustanove počinju primati doprinose iz lokalne zajednice (država). Omjer davanja iz ova dva izvora se razlikuje po razdobljima. Financijska sredstva s kojima su ustanove raspolagale uglavnom su bila vrlo skromna (Heywood, 2007.).

19 Napuštena djeca Razvio se „Latinski ili katolički sustav“ skrbi (Ransel, 2000.:499.; Heywood, 2007.): Velike institucije, bolnice, u koje je dijete primljeno te je prolazio prvi pregled. Nakon toga smještavano je kod dojilja/hraniteljica na selo, rjeđe u grad. Hraniteljice su primale veći broj djece, do 4 na jednu dojilju, te je smrtnost djece na selima kod dojilja bila izuzetno visoka (Heywood, 2007.). Ukoliko su preživjela, djeca su se vraćala na školovanje i šegrtovanje, vojnu službu i rad. Raširio se po gradovima katoličkog dijela Europe u svrhu skrbi za napuštenu, nezakonitu i siromašnu djecu. Osnivanje ovakvih institucija predstavlja preteču uvjerenja da je društvo odgovorno za dobrobit djece (Vasta, Haith,. i Miller, ).

20 Napuštena djeca S prosvjetiteljstvom (18. st.) - promjene u osuđujućem i penalizirajućem odnosu prema neudanim majkama. Zabrinutost za rast populacije, počinje drugačije gledati na neudane majke i njihovu djecu - majke i njihova djeca zapravo s u bile žrtve kojima treba pružiti priliku za preživljavanje (Ransel, 2001.). Stoga se u nahodišta/bolnice uvodi mehanizam pomoću kojeg su majke mogle anonimno ostaviti svoju djecu u ustanovama - katolički krugovi su smatrali da se štiti čast, svetost i ugled obitelji te se sprječavaju tužbe nezakonite djece oko imovine obitelji i sprječava se očajne žene da ubijaju svoju djecu (Ransel,2001.). Uveden u talijanskom nahodištu Ospedale degi Innocenti u Firenzi godine Tijekom 18. i 19. stoljeća počinje se širiti po ustanovama za djecu po Europi (Španjolska, Portugal, Francuska, Rusija) (Ransel,2001.). U Hrvatskoj je takvu „ruotu“ imao dom u Dubrovniku, odnosno nahodiše “Ospedale della Misericordia”.

21 Napuštena djeca Anonimno i slobodno ostavljanje djeteta u okretnoj ploči trajalo je do sredine 19. stoljeća kada se u Francuskoj otkriva da se ostavljaju i neželjena, ali zakonita djeca te da majke ostavljaju svoju djecu koju kasnije uzimaju na dojenje za što dobivaju financijsku naknadu Takve situacije dovode do pojave pravila o prijemu prema kojima se isključuju zakonita djeca te se neudanim majkama pruža financijska pomoć kako bi same skrbile za svoju djecu. Crkva se opirala ukidanju anonimnog primanja djece u ustanove smatrajući da se na taj način utječe na povećanje infanticida, skandale u obiteljima i da će djecu odgajati majke upitna morala. Unatoč tome većina zemalja po Europi ukida anonimnost. Do urušavanja sustava nahodišta i anonimnog napuštanja dolazi zbog velikog broja djece krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

22 Napuštena djeca Osnivanje velikih institucija za nezakonitu i napuštenu djecu nije se sve do 18. stoljeća proširilo na sjever Europe. Razlog tome neki autori vide u snažnom utjecaj protestantske etike koja naglašava individualnu odgovornost. Obitelji su trebale zadržati kontrolu nad svojim članovima i ne tražiti pomoć zajednice. Protestantska uvjerenja dozvoljavala su vlastima da istraže tko je otac djeteta te da očekuju od roditelja i srodnika da preuzme brigu za dijete (Heywood, 2007.; Ransel, ). Ipak pod utjecajem humanizma 18. stoljeća dolazi do otvaranja ustanova za djecu, ali je njihov vijek kratak. Ubrzo se počinje zahtijevati od majke da odgaja svoje dijete uz financijsku pomoć zajednice. Institucije postoje, ali se u njih primaju djeca koja su zaista bez roditelja ili ona djeca za koju se nitko nije bio sposoban brinuti. Ovakve ustanove financirale su lokalne vlasti, vjerske i građanske organizacije. Djeca su u njima boravila do osme godine života kada bi odlazila na izučavanje zanata ili raditi kao služinčad (Ransel, 2001.).

23 Prva institucija za skrb o djeci u Hrvatskoj
Poznato je da je prva institucija za skrb o djeci u Hrvatskoj osnovana od strane Dubrovačke Republike tzv. nahodište u 15. stoljeću. Prije toga, od godine, postojala je u samostanu sv. Klare ustanova koja je brinula za odrasle žene, stare te je primala i nahočad (Simunović, 2008.). Postojalo je nahodište i u Zadru od godine iako postoje nedovoljno istražene pretpostavke da je ustanova postojala i ranije (Perić, 2005.).

24 Rad djece Rad djece i dob u kojoj su počinjala s radom bila je povezana sa socio- ekonomskim statusom obitelji: Djeca viših slojeva skoro nisu uopće radila, dok su djeca srednjeg i nižeg sloja radila. Djeca srednjeg sloja imala nešto više godina jer su završavali neki stupanj obrazovanja (deRegt, 2004.). Teško i naporno radila su djeca iz siromašnih obitelji i robovi, pogotovo afričkog podrijetla (Heywood, 2007.). Problemi s radom djece javljaju se s industrijskom revolucijom i većim razvojem gradova sredinom 19. stoljeća: radno vrijeme, nerijetko eksploatacijom djece i pogoršanjem njihovog zdravstvenog statusa. Istraživanja o radu djece u 19. stoljeću u Engleskoj pokazuju da je teško precizno odrediti s koliko godina su djeca počinjala raditi (dob djece povezana je i s vrstom industrije u kojoj su bila zaposlena, tekstilna industrija sa 6 i 7 godina, a sa 10 godina radila su u punom radnom vremenu na strojevima, malo starija u metalurškoj industriji (Heywood, 2007.; Kadushin, ).

25 Rad djece Osim zdravstvenih problema djeca koja su radila bila su izložena okrutnom ponašanju nadređenih te opasnosti od moralnog i obrazovnog propadanja te često nisu pohađala školu. Argumenti onih koji su opravdavali dječji rad: dobit koju je obitelj imala radom djeteta rad djece je kao oblik gimnastike i da na njihovo zdravlje pogubnije djeluju uvjeti u kojima djeca žive, siromaštvo obitelji nego radni uvjeti dobra organizacija i čvrsta disciplina u tvornicama smanjuje negativne posljedice koje bi rad mogao imati na moralni razvoj djece te mogućnosti razvratnih igara ili brutalnosti. Stoga su u nekim tvornicama organizirali odvojeni rad muškaraca i žena, a u Francuskoj su angažirali crkvene redove za nadziru djecu u radu (Heywood, 2007.).

26 Rad djece Sredina 19. stoljeća - prvi pad broja zaposlene djece počinje paralelno s uvođenjem zakonskih regulativa U Nizozemskoj je prvi zakon kojim se ograničavao rad djece donesen godine te je bio učestalo kršen jer poslodavci trebali jeftinu dječju radnu snagu, a roditelji, kojima je zarada djece trebala za preživljavanje, doživljavali su ga kao napad na njihova roditeljska prava. Tek se drugim zakonom godine zabranio rad sve djece ispod 12. godina koja su radila u tvornicama te se uvelo ograničenje u pogledu radnih sati i vrste poslova koju su djeca od 12. do 16. godina mogla obavljati (deRegt, 2004). Iako su liječnici i radnici u dobrotvornim udruženjima upozoravali na štetnost dječjeg rada uvođenje prvih zakona povezano je i s interesima poslodavaca i poboljšanjima koje će oni ostvariti prestankom rada djece. Uplitanjem države u reguliranje industrije dolazi i do reguliranja dječjeg rada.

27 Rad djece Uvođenjem obveznog obrazovanja za djecu također se utjecalo na smanjenje dječjeg rada (Heywood, 2007.; deRegt, 2004.) Daljnji tehnički napredak dovodi po smanjenja potrebe za dječjim radom (Heywood, 2007). U Britaniji je uveden Zakon o tvornicama (Factory Act) kojim je uveo rad djece na pola radnog vremena kako bi imali vremena i za rad i školu. Tek na kraju 19. stoljeća škola postaje važnija do posla. Početkom 20. stoljeća djeca rade na pola radnog vremena, rade lakše poslove (prodavanje novina) što omogućuje kombiniranje rada i škole (Heywood, 2007.).

28 Što je drugačije danas? Neki smatraju da su se prema djeci odnosili vrlo slično kao i danas, iako se od djece očekivalo da rade i izvršavaju svoje dužnosti u ranoj životnoj dobi te je tjelesna kazna bila uobičajena što ne znači da je u obiteljima nedostajalo osjećaja i zaštite djece (Corby, i Pollock, prema Wells, 1995.).