4. PREDAVANJE.

Predstavitev na temo: "4. PREDAVANJE."— Zapis predstavitve:

1 4. PREDAVANJE

2 POLITIKA NABAVE Politika nabave, kao sastavni i značajni element politike poduzeća, predstavlja skup zamisli i stavova na temelju kojih se određuju ciljevi poslovanja nabave, te izabiru putovi, način, sredstva i mjere za njihovo učinkovito i racionalno ostvarenje. Bit politike su interesi (ostvarenje), koji su izraženi u zamislima, željama i namjerama subjekata i sudionika politike sa ciljem da zadovolje potrebe sustava, a putem njih i svoje potrebe. Politika je, dakle, usko povezana sa motivima subjekata politike, ali i s njihovim uvjerenjima, okruženjem i zahtjevima. Filozofija nabave, zahtjevi, interesi i ograničenja iz okoline, predstavljaju zajedničku podlogu oblikovanja politike nabave i njezinih instrumenata.

3 Utjecaj okoline se mijenja tijekom vremena, a spoznaja mijenjanja se utvrđuje istraživanjem tržišta nabave, te praćenjem interesa i zahtjeva funkcionalnih dijelova poduzeća i djelatnika nabave. Promijenjenim okolnostima potrebno je prilagoditi politiku nabave, te načinu njezina ostvarivanja – tzv. koncepciju nabave. Koncepcija nabave predstavlja zamisli (skicu, nacrt) načina realizacije politike nabave. Koncepcijom nabave postavljaju se kriteriji ponašanja rukovodstva i osoblja nabave u rješavanju zadataka nabave na temelju postavljenih ciljeva i filozofije nabave. Osim navedenog, kocepcija nabave predstavlja misaonu podlogu poslovnih odluka u svezi sa: izborom dobavljača, odnosa sa dobavljačima, smanjenja rizika nabave, vertikalne i horizontalne kooperacije, integracije dobavljača u proces stvaranja vrijednosti i inoviranja proizvoda, naručivanja robe, vođenja zaliha materijala, zbrinjavanja otpadaka, stvaranja organizacijske strukture nabave i sl. Prema koncepciji nabave donose se kratkoročne, srednjoročne i dugoročne poslovne odluke u nabavi, te se izabire strategija nabave, tj. putovi ostvarenja postavljene koncepcije.

4 INSTRUMENTI POLITIKE NABAVE
Instrumente politike nabave predstavljaju sve varijable sa područja nabave koje utječu na ostvarenje ciljeva nabave. POLITIKA KOLIČINA Pitanje količine nabave pojedinih materijala usko je povezano sa rokovima isporuke, sa politikom skladištenja i zaliha, te sa politikom cijena. U politici količina je potrebno voditi računa o ekonomičnosti nabave (tj. o mogućnosti sniženja troškova nabave, dopreme, skladištenja i zaliha). Kako bi se te mogućnosti što bolje iskoristile, količina se promatra kao tržišna varijabla koju je potrebno fleksibilno oblikovati s obzirom na stanje na tržištu nabave. Uz razmatranje ekonomičnosti, u politici količina vrlo značajnu ulogu ima i sigurnost opskrbe. S obzirom kako su ekonomičnost i sigurnost dva suprotna načela, potrebno je pronaći optimalno rješenje u određenim okolnostima.

5 Izvor: Ferišak V.: Nabava: Politika - strategija – organizacija – management, 2. aktualizirano i dopunjeno izdanje, vlastitta naklada, Zagreb, 2006., str.65.

6 POLITIKA KOLIČINA NABAVE
Usklađivanje zahtjeva sigurnosti i ekonomičnosti je temelj politike količina nabave, zaliha, odnosa između količina vlastite proizvodnje i nabave, odnosa investicija i zakupa, leasinga i horizontalne i vertikalne kooperacije u nabavi. POLITIKA KOLIČINA NABAVE Ukupna količina nabave (KN) pojedinih predmeta rada se određuje tako da se od plana potrebnih predmeta rada na početku godine (PK – planirana količina) oduzmu postojeće zalihe, tzv. početne zalihe (PZ) i dodaju završne zalihe (ZZ – OBIČNO SIGURNOSNE), koje su potrebne za kontinuirano odvijanje procesa reprodukcije u novom planskom razdoblju. KN = PK – PZ + ZZ Na temelju utvrđene ukupne količine nabave planiraju se troškovi nabave, dopreme, skladištenja, i zaliha. S obzirom kako troškovi nabave i dopreme padaju sa porastom količine nabave, a troškovi skladištenja i zaliha rastu s porastom količine nabave, potrebno je pronaći točku optimuma, dakle, onu gdje su ukupni troškovi najmanji po jedinici količine. Matematičkim proračunom može se izračunati, ili optimalna količina nabave, ili optimalni broj nabavki u planskom razdoblju, što je podloga za vođenje politike količina nabave, količine isporuka i količine dostave materijala na mjesto potrošnje.

7 Na povećanje optimalne količine nabave utječe niz čimbenika kao što su: sniženje nabavne cijene dobivanjem raznih popusta, sniženje troškova skladištenja i zaliha (skladištenjem u većim logističkim jedinicama, boljim organizacijskim rješenjima pri prijamu robe i sl.), smanjenje troškova naručivanja i dopreme (objedinjavanje potreba), povećanje ukupnih potreba (objedinjavanje potreba za istim materijalima za cijelo poduzeće, ili više poduzeća koja su u kooperaciji). POLITIKA ZALIHA Zalihe predmeta rada moraju biti tolike da osiguraju kontinuirano odvijanje procesa reprodukcije (u tu svrhu određuju se normativi sigurnosnih zaliha), a da istodobno budu ekonomične (određuju se normativi maksimalnih zaliha i potreban stupanj spremnosti opskrbe s predmetima rada). Zalihe su potrebne radi korištenja povoljnijih situacija i uvjeta na tržištu nabave, tj. da se može nabavljati u najpovoljnijim količinama i na taj način utjecati na druge čimbenike. Normativi zaliha se mijenjaju u skladu sa promjenama uvjeta na tržištu nabave i potrebama proizvodne potrošnje i prodaje vlastitog poduzeća. Neplanirane i nepredvidljive promjene količina i učestalosti isporuka predmeta rada, te količine i vremena potrošnje predmeta rada, kao i loše ispunjenje logističkih zadataka u kvantitativnom, vremenskom i prostornom pogledu može dovesti do stvaranja prekonormnih, nekurentnih, ili nedostatniha zaliha.

8 Prekonormne zalihe mogu nastati ako se poremete odnosi između dinamike i količine isporuka, te dinamike i količine potrošnje predmeta rada. U tom smislu zalihe se povećavaju iznad normativa maksimalnih zaliha. Do poremećaja može doći iz više razloga (zastoj u proizvodnji, veće isporuke od strane dobavljača, zbog nabave mimo plana nabave, zbog izmjena proizvodnog programa, plana proizvodnje i sl.). Nekurentne zalihe su zalihe koje imaju malen koeficijent obrtaja, ili je njihov koeficijent obrtaja nula (ne mogu se prodati, ubaciti u proces proizvodnje, uskladiti i sl.). Način rješavanja problema nekurentnih zaliha ovisi o tome kakvu vrijednost nekurentna zaliha ima za određenu organizaciju i za tržište, jer razlikujemo nekurentne zalihe potrebnog materijala i nekurentne zalihe nepotrebnog materijala. U našim poduzećima se najčešće kampanjski utvrđuju nekurentne zalihe (kod godišnjih inventura, kad dođe do poteškoća zbog nedostataka obrtnih sredstava, ili zbog visokih troškova poslovanja). Danas se problemima nekurentnih zaliha pridaje veća pozornost, te se organiziraju posebni odjeli za njihovu prodaju. Suvremeni integrirani informacijski sustavi omogućavaju lakše upravljanje takvim zalihama (omogućavaju promjene u režimu isporuka, materijalnoj bilanci, planu nabave, normativima zaliha i sl.).

9 Izvor: Ferišak, V.: Nabava: Politika – strategija – organizacija – management, 2. aktualizirano i dopunjeno izdanje, vlastita naklada, Zagreb, 2006., str. 70.

10 POLITIKA ODNOSA KOLIČINA VLASTITE PROIZVODNJE I NABAVE
Nedostatne zalihe ne ispunjavaju potrebe procesa reprodukcije jer je isporučeno premalo predmeta rada, ili se radi o prekasno isporučenim predmetima rada, ili pak o prostorno neodgovarajućem pokrivanju potreba. Zbog navedenih razloga nastaju povećani troškovi zbog dodatnog naručivanja, zbog ispostavljanja hitnih narudžbi, korištenja brzih sredstava za prijevoz robe, posudbe predmeta rada, ili korištenja alternativnih predmeta rada (supstituta). POLITIKA ODNOSA KOLIČINA VLASTITE PROIZVODNJE I NABAVE U ispitivanju alternative “proizvoditi, ili nabaviti” potrebno je usporediti prednosti i nedostatke (kvalitativne aspekte odlučivanja, troškove i sl.). Obično se količina vlastite proizvodnje povećava u korist proizvodnje glavnih proizvoda poduzeća, dok se nabavljaju oni koji nisu glavni proizvod poduzeća i oni za čiju proizvodnju poduzeće ne raspolaže opremom, tehnologijom, specifičnim kadrovima i sl. INVESTICIJE ILI LEASING KAO PROBLEM POLITIKE KOLIČINA Investicije predstavljaju novčana ulaganja u sredstva za proizvodnju koja su potrebna nekoj organizaciji u njezinoj djelatnosti. Investicije omogućuju rast i konkurentnost na tržištu, imaju veliko značenje i zahtijevaju koordiniranu suradnju svih službi u svrhu postizanja realnih ciljeva tehničkog, gospodarskog i općeg razvoja poduzeća. One su orijentirane na budućnost, te je potrebno istražiti njihovu ekonomičnost. Kod određene investicije treba procijeniti moguće uštede i moguću dobit u poslovanju, tj. odnos troškova i koristi. S obzirom kako su za investicije ograničena financijska sredstva vrlo je važno usporediti očekivanu dobit investicije s očekivanom dobiti neke druge, alternativne investicije.

11 Kao alternativa investicijama javlja se leasing.
Leasing predstavlja poseban oblik pribavljanja i korištenja trajnih dobara uz obročno plaćanje najma, odnosno zakupa, te ugovorno određivanje načina korištenja, osiguranja i održavanja, te prava kupnje, ili povrata predmeta leasinga ako se poduzeće ne odluči na produženje ugovora. Predmeti leasinga se u bilanci ne vode kao aktiva, nisu vlasništvo korisnika, nego se obročne otplate knjiže kao troškovi. S gledišta troškova leasing nije jeftin, ali u odnosu na kupnju ima značajne komercijalno – tehničke (npr. postojanje mogućnosti da se stari predmet leasinga zamijeni novim uz nadopunu ugovora, također može se bez problema otkazati) i financijske prednosti. Predmeti leasinga obično se koriste intenzivnije , te im je vijek trajanja kraći nego kod vlastitih investicijskih predmeta, te su rizici ekonomske zastarjelosti manji. Financijske su prednosti u očuvanju likvidnosti, jer se financijska sredstva ne moraju osigurati u cijelosti odjedanput. Također, nije se potrebno niti dugoročno zadužiti. Sa čisto financijske strane nabavna cijena investicijskog dobra kod kupnje vlastitim sredstvima je povoljnija od leasinga, zatim slijedi kupnja na kredit, pa tek onda leasing. Za cijelo vrijeme korištenja investicijskog dobra troškovi leasinga mogu biti i do 50 % veći u odnosu na troškove nabave investicijskog dobra vlastitim sredstvima. Međutim u tu svrhu se postavljaju mnoga pitanja??? (Je li investicijsko dobro potrebno i prikladno za korištenje cijelog vremena trajanja njegovog životnog vijeka? Kakvi su oportunitetni troškovi? Kolika je tržišna vrijednost investicijskog dobra nakon određenog vremena uporabe? Što je povoljnije s gledišta poreznih propisa? Što je povoljnije s gledišta održavanja i troškova? i sl.). Sva navedena pitanja utječu na donošenje odluke o kupnji vlastitim sredstvima, na kredit, ili na leasing.

12 KOOPERACIJA U NABAVI KAO SREDSTVO POLITIKE KOLIČINA
Kooperacija predstavlja zajedničko djelovanje dvaju ili više poduzeća u cijelosti, ili pak njihovih pojedinih funkcija, radi rješavanja istovrsnih zadataka i zajedničkih problema. U nabavi se razlikuje vertikalna i horizontalna kooperacija. Vertikalna kooperacija se provodi tako da se s dobavljačima značajnijih predmeta rada uspostavi partnerstvo, te se nabavlja iz jednog izvora u većim količinama. U okviru vertikalne kooperacije povezuju se sredstva, tehnologija i know – how, te se usklađuje lanac stvaranja vrijednosti. Nabava se nastoji ostvariti povoljnije negoli što trenutačno tržište nabave omogućuje, a zbog racionalizacije u plasmanu proizvoda, te usklađene proizvodnje dobavljača sa potrebama kupca ostvaruju se znatno niži troškovi. Prilikom ovakve kooperacije vodi se računa o zahtjevima i ciljevima partnera, o usklađenosti njihovog procesa poslovanja, procesa stvaranja vrijednosti, kao i o zahtjevima kakvoće materijala, pouzdanosti rokova isporuke i korištenja racionalizacije. Potreba za uspostavljanjem vertikalne kooperacije se povećava kod nabave tehnički zahtjevnih materijala, sklopova i kompleksnih komponenata, u situaciji globalizacije tržišta, procesne organizacije poduzeća, specijalizacije poduzeća i sl. Vertikalna kooperacija sa dobavljačima se ostvaruje kroz suradnju u: istraživanju i razvoju proizvoda, razmjeni materijala, razmjeni informacija, oblikovanju sustava cijena, oblikovanju sustava opskrbe, oblikovanju sustava komunikacija, oblikovanju ugovora o partnerstvu. Vertikalna kooperacija u nabavi motivira dobavljače da postanu bolji , te da nađu svoje mjesto u partnerstvu. Za uspostavljanje takve vrste kooperacije pogodna su poduzeća koja kontinuirano nabavljaju velike količine određene robe.

13 Prednosti za dobavljače kod horizontalne kooperacije:
Horizontalna kooperacija pretpostavlja zajedničko obavljanje pojedinih funkcija, ili zadataka nabave, ili da neku od funkcija, tj. konkretne zadatke preuzme u cijelosti, ili djelomično, jedan od partnera u kooperaciji za potrebe drugih partnera. Umjesto da nabavne službe pojedinih poduzeća samostalno provode postupak traženja ponuda i da ugovaraju isporuke sa dobavljačem kojeg izaberu, partneri u kooperaciji objedine potrebne količine, te preko svog predstavnika, koji dobije mandat za nabavu, za povezane potrebe predmeta nabave traže ponude i izabiru najpovoljnijeg ponuđača, a zatim partneri u kooperaciji izravno od njega naručuju robe za svoje potrebe. Ujedinjavanjem potreba ostvaruju se niže cijene, povoljniji uvjeti isporuke, bolja preglednost tržišta nabave i sl. Odluke u kooperaciji partneri donose prema načelu povećanja učinkovitosti nabave. Prednosti za dobavljače kod horizontalne kooperacije: - prema opsegu i vrijednosti sklapaju se značajniji ugovori, - isporuke u većim količinama, - smanjenje administrativnog rada, - dobivanje informacija o budućim potrebama i o trendu potreba procijenjenom od kupaca, što služi kao podloga za plan investicija, plan iskorištenja kapaciteta, financijski plan, itd., - skraćenje vremena protoka roba, - mogućnost veće normizacije i tipizacije proizvoda, - dugoročna poslovna suradnja.

14 Nedostatci horizontalne kooperacije:
- povećanje ukupnog opsega posla radi pripreme i odvijanja kooperacije, - potreba za koordinacijom rada službi nabave i partnera u kooperaciji, što izaziva dodatne troškove koji mogu ugroziti efekt kooperacije, - otkrivanje poslovnih tajni u svezi s količinama, cijenama, svojstvima i vrstama specifičnih materijala (ako neke podatke u svezi s materijalima treba držati u tajnosti, onda u konkretnom slučaju treba ocijeniti prednosti zajedničke nabave u odnosu na rizike odavanja tajni partnerima u kooperaciji), - gubljenje izravnih veza sa pojedinim dobavljačima (potrebno je ocijeniti što je važnije, povoljnija opskrba, ili suradnja sa tim istim dobavljačima), - teškoće u podjeli troškova kooperacije. U NABAVI SE UGLAVNOM KOOPERIRA NA 4 PODRUČJA: 1. Istraživanje tržišta nabave, 2. Nabava u užem smislu, 3. Kontrola kakvoće predmeta rada, 4. Skladištenje.

15 RECIKLAŽA KAO SREDSTVO POLITIKE KOLIČINA
Reciklaža podrazumijeva ponovno kolanje, tijek ponovne uporabe, ili korištenja materijala, energije i proizvoda dobivenih iz otpadaka, ili iz iskorištenih proizvoda, odnosno proizvoda koji više nemaju uporabnu vrijednost. S obzirom na ograničenost prirodnih resursa i trend stalnog skraćenja životnog vijeka proizvoda, primjena materijala, energije i proizvoda dobivenih iz otpadaka i nepotrebnih proizvoda dobiva sve više na značenju. Reciklaža dovodi do smanjenja eksploatacije prirodnih resursa, te do smanjenja onečišćenja okoliša štetnim tvarima i otpatcima. Racionalno korištenje materijala podrazumijeva njihovu višekratnu upotrebu, dakle njihovo ponovno vraćanje u proces reprodukcije. U tom smislu reciklaža predstavlja sekundarnu nabavu materijala i utjecajni instrument politike količina na tržištu nabave. RAZLIKUJEMO 4 OBLIKA RECIKLAŽE: 1. Ponovna, česta višekratna primjena nekog proizvoda s istom, ili sličnom namjenom za koju je izvorno napravljen – (npr. povratna staklena ambalaža, obnovljeni automobilski motori). U ovom slučaju se štede materijali i energija, a nastaju troškovi prikupljanja, transporta i tretmana proizvoda radi dovođenja u potrebno funkcionalno stanje. 2. Nova namjena proizvoda nakon prvobitne uporabe, za koju su izvorno napravljeni – (npr. stare automobilske gume se koriste kao branici na brodovima i sl.). U gospodarstvu do primjene takvih proizvoda dolazi uslijed nedostatka originalnih dijelova, ako su preskupi, te za potrebe održavanja.

16 Rentabilnost reciklaže ovisi o:
3. Ponovno korištenje materijala i proizvoda kao sekundarnih sirovina u proizvodnom procesu u kakvom su i stvoreni – (npr. korištenje staklenih krhotina u proizvodnji stakla). Glavni cilj ovakvog korištenja materijala je ušteda na korištenju sirovina, te poboljšati kakvoću proizvoda jer se radi o relativno čistim sekundarnim sirovinama. 4. Korištenje materijala i proizvoda kao sekundarnih sirovina u proizvodnom procesu za dobivanje drugih materijala i proizvoda, ili energije njihovom razgradnjom, odvajanjem sastavnih dijelova i povezivanjem tih dijelova s drugim sirovinama i materijalama – (npr. iz starih automobilskih guma može se izdvajati čađa za potrebe tiskara). Reciklaža ima opravdanja za poduzeće ako osigurava ekonomičnije dobivanje sirovina i energije, odnosno duže i raznovrsnije korištenje strojeva i uređaja. Rentabilnost reciklaže ovisi o: - godišnjoj količini otpada u kojem se nalaze iskoristive količine vrijednih materijala, - cijenama sirovina, proizvoda i energije, - tehničkim mogućnostima, - ekološkim zahtjevima, - troškovima prikupljanja, korištenja i uništavanja otpadaka.

17 POLITIKA KAKVOĆE Politikom kakvoće definira se podloga određivanja i ostvarivanja ciljeva koji se odnose na vrste i osobine predmeta nabave. Kakvoća / kvaliteta dobara i usluga je kriterij čije ispunjenje ima odlučujuće značenje za izbor ponude dobavljača. Potrebna kakvoća definirana je zahtjevima korisnika i uvjetima primjene dobara. Ona se može odrediti, ili specificirati kao skup značajki / osobina materijala, proizvoda ili usluga relevantnih za ispunjenje ciljeva namjene dobara i / ili usluga (dimenzije materijala, kemijski sastav, fizikalna svojstva, biološka svojstva, optička svojstva, senzorna svojstva, trajnost, funkcionalnost, ekološke osobine…). Određivanje kakvoće predmeta nabave više je tehnički nego komercijalni posao. Međutim, komercijalisti tu imaju važnu ulogu. Oni moraju pribaviti informacije o potrebama i zahtjevima kupaca, te informacije o trendovima na tržištu nabave, uspostaviti veze sa potencijalnim dobavljačima, te ih uključiti u izradu specifikacije materijala.

18 Klasična kontrola kakvoće
S obzirom da kakvoća gotovih proizvoda ovisi o kakvoći korištenih materijala, djelatnici nabave moraju dobro poznavati materijale koji se nabavljaju, te zahtjeve koji materijali moraju ispuniti u tehnološkom procesu, kao i funkcije materijala u gotovim proizvodima. Klasična kontrola kakvoće Dominira u 50 – tim i 60 – tim godinama 20 – tog stoljeća. Takva kontrola podrazumijeva ispitivanje i mjerenje na kraju procesa proizvodnje u svrhu utvrđivanja nedostataka proizvoda u pogledu potrebnih osobina, odnosno odgovaraju li proizvodi granicama zahtjeva kakvoće s obzirom na svrhu i ekonomičnost primjene. Kakvoća proizvoda unutar postavljenih granica (gornje i donje) naziva se tolerancija kakvoće, a proizvodi ispod donje granice kakvoće se svrstavaju u proizvode s greškom. Uzroci otkolna od tolerantne kakvoće mogu biti različiti (korištenje nekvalitetnog materijala, korištenje neprikladnih sredstava za rad, loša i nestručna izvedba posla, pogreške u nacrtima i sastavnicama proizvoda, pogreške u planu rada, oštećenja u prijevozu proizvoda). Za potrebe nabave je potrebno navesti značajke kakvoće sa podacima o toleranciji. Za klasičnu kontrolu kakvoće je značajno da je ona organizirana kod dobavljača. U tu svrhu vrlo je važno kod izbora novog dobavljača posjetiti njegove pogone kako bi se dobio uvid u organizaciju, tehnike i mjere kontrole kakvoće proizvoda prije isporuke.

19 Posebnu pozornost potrebno je posvetiti organizaciji dobavljačeve kontrole ulaznih materijala, kontroli u proizvodnji, načinu stimuliranja djelatnika u provođenju kontrole kakvoće, na koji način i kada se isključuju proizvodi s greškom, te kako ih se klasificira i evidentira. Također vrlo je važno i ispitivanje uzoraka roba, pogotovo kod nabave većih količina proizvoda, proizvoda većih vrijednosti, te kod proizvoda gdje zbog sigurnosnih razloga nisu dopušteni veći otkloni od zahtijevane kakvoće. O rezultatima ispitivanja uzoraka ovisi odluka o nabavi, a ako uzorci ne zadovoljavaju mogu se od dobavljača zahtijevati određene izmjene. Uzorke je vrlo važno tražiti i ispitivati u slučajevima kad dobavljač provede tehnološke promjene, kada nabavlja dijelove od novih dobavljača, kada prijeđe u proizvodnju sa novim strojevima i alatima, preseli proizvodnju na novu lokaciju (moguća promjena sirovina) i sl. Za uobičajene trgovačke marke materijala i serijskih proizvoda dovoljno je ispitati ima li proizvođač svjedodžbu (certifikat) neovisne organizacije o propisanoj normi kakvoće. Danas su najpoznatije takve svjedodžbe (certifikati) ISO 9001 – 9004, kojim u Europskoj uniji odgovaraju oznake EN –

20 Klasična kontrola kakvoće nastavlja se prijamnom kontrolom kupca, zatim kontrolom tijekom vlastite proizvodnje, i kontrolom kakvoće vlastitih gotovih proizvoda. Prijamnu kontrolu kakvoće može raditi vlastito osoblje, neovisna organizacija za kontrolu kakvoće, te stručnjak dobavljača (može obavljati kontrolu tijeka proizvodnje prije isporuke robe). Također, u politici kakvoće predmeta nabave vrlo je važno voditi računa i o dobavljačevim dobavljačima. Osiguranje kakvoće Ono ne isključuje mjere kontrole kakvoće, nego ih proširuje na planiranje kakvoće i ispitivanje kakvoće, te mjere izbjegavanja grešaka tijekom procesa proizvodnje, odnosno obavljanja usluga. Planiranje kakvoće podrazumijeva točno poznavanje ciljeva i kakvoće svakog procesa i njegovih dijelova. Za takvu politiku vrijedi načelo: “ Kakvoća se ne postiže kontrolom, nego se proizvodi!”. Politika osiguranja kakvoće u nabavi se provodi djelotvornom kooperacijom sa dobavljačima u svezi unaprijeđenja razine kakvoće njihovih proizvoda / usluga, te sudjelovanjem predstavnika nabave u planiranju i provedbi svih mjera ispitivanja kakvoće i eliminiranja uzroka grešaka proizvoda / usluga. Za osiguranje kakvoće je značajna provedba programa unapređenja kakvoće. Takvi programi započinju analizom grešaka, gdje posebno značenje imaju programi potpunog eliminiranja grešaka (Zero – Defects – Programme). Takvi programi temelje se na pretpostavci da pogreške pretežno ovise o odnosu djelatnika prema radu. U tu svrhu djelatnike se nastoji motivirati na poboljšanje njihova rada, provodi se dodatna izobrazba, daju im se upute za rad i sl.

21 Suvremeni management kakvoće
Suvremeni management kakvoće orijentiran je na povezivanje zahtjeva svih faza procesa stvaranja vrijednosti i korištenja proizvoda / usluga radi ostvarenja potrebne kakvoće. Uslijed toga, potrebno je integralno planirati i pratiti sve korake osiguranja kakvoće, počevši od zahtjeva kupaca i vlastite prodaje, razvoja proizvoda, nabave i proizvodnje, do distribucije i zbrinjavanja otpadaka. Kakvoća se u ovom slučaju, dakle, odnosi na učinak poduzeća kao cjeline, a pored kakvoće proizvoda se odnosi i na dokumentaciju za primjenu proizvoda, količinske i vremenske zahtjeve zadovoljavanja potreba, inovaciju kakvoće i sl., tj. na kakvoću ukupnog poslovanja, što se u engleskom jeziku označava kao TQM – Total Quality Management. Stvar je u tome da svaki zaposleni na svom radnom mjestu teži unaprijediti kvalitetu svog dijela poslovnog procesa, kao i onoga koji mu prethodi i koji se nakon njega nastavlja. [ 1 ] Pružanje zadovoljstva potrošačima s TQM – om temelji se na uključenosti svih zaposlenih na unaprijeđivanju procesa, proizvoda, te kulture djelovanja. [ 2 ] [ 1 ] Grbac, B., Dlačić, J., First, I.: Trendovi marketinga, ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2008., str. 62. [ 2 ] Zineldin, M.: “ Total Relationship Marketing (TRM) and Total Quality Management (TQM)”, Managerial Auditing Journal, 2000., Vol. 15., 1 – 2, p. 20 – 28.

22 S dobavljačima se mora provoditi razmjena informacija, ideja i prijedloga u svezi kakvoće dobara i usluga, te poslovanja s njima. Jedna i druga strana mora ukazivati na teškoće, s ciljem njihovog pravodobnog uklanjanja. Ako se žele eliminirati smetnje u prometu roba i postići vodeći položaj na tržištu, značajno je provođenje harmoniziranog sustava ispitivanja kakvoće korištenjem normizacije, certifikacija i benchmarkinga. Također potrebno je s dobavljačima uspostaviti partnerstvo kojeg odlikuje obostrano povjerenje i otvorenost. Kontrola kakvoće, osiguranje kakvoće i suvremeni management kakvoće primjenjuju se u poduzećima paralelno i istodobno. U Republici Hrvatskoj je zakonom o akreditaciji (NN br. 158 /03, 75 /09, 56/ 13) utemeljena Hrvatska akreditacijska agencija (skrać. HAA), poradi provedbe tehničkog zakonodavstva u skladu sa zakonodavstvom EU. HAA podupire jamstva kakvoće proizvoda ocjenjivanjem osposobljenosti laboratorija, certifikacijskih i inspekcijskih tijela, te im dodjeljuje akreditacije. Na taj način se kupcima jamči povjerenje u njihova izvješća o ispitivanju, ili mjerenju, tehničkom nadzoru i sl.

23 Standardizacija kao sredstvo politike kakvoće
Svaki proizvod i njegove dijelove moguće je oblikovati pojedinačno, ali se to u praksi pokazalo kao neracionalno, odnosno neekonomično rješenje. Zbog tehničkih i ekonomskih razloga potrebno je koristiti dobra jednoličnih osobina, koja zadovoljavaju potrebe određene primjene, te ukloniti nepotrebne raznolikosti. Postupak svođenja raznolikih dobara na manji broj određenih svojstava (oblika, dimenzija, težine, čvrstoće, boja…) naziva se standardizacija. Razlikujemo 2 vrste standardizacije, normizaciju i tipizaciju. Normizacija: Normizacijom se određuju jedinstvene fizičke i / ili kemijske i druge značajke (oblik, dimenzije, sastav i dr.) materijala, dijelova i sklopova namijenjenih raznovrsnim potrebama sa ciljem da se pojednostavni i pojeftini njihov razvoj, proizvodnja, nabava, skladištenje, distribucija i primjena. Normirani materijali se proizvode u velikim serijama što utječe na sniženje njihove prodajne cijene. Prijamna kontrola normiranih proizvoda je jednostavnija, te se provodi standardiziranim uređajima za ispitivanje kakvoće.

24 Norme udruga se odnose na određena područja djelatnosti.
Razlikujemo međunarodne,državne i norme udruga i poduzeća: Međunarodne norme određuju različite organizacije između kojih je najpoznatiji ISO (International Standards Organization) sa sjedištem u Ženevi. Članice ISO – a su međunarodne organizacije za normizaciju, pa tako i Hrvatski zavod za norme (utemeljen je Uredbom Vlade RH kao nacionalno normirno tijelo, te je počeo s radom Temeljna mu je djelatnost priprema, prihvaćanje i izdavanje hrvatskih norma i drugih dokumenata s područja normizacije u skladu sa pravilima europskih normirnih tijela. Prihvaćanje međunarodno priznatih normi olakšava razmjenu dobara i usluga, prikladnost materijala, dijelova, sklopova, te pridonosi kompatibilnosti proizvoda. ISO daje samo preporuke u svezi normizacije, a one postaju realnost kad ih prihvate članice nacionalne organizacije za normizaciju. Državne norme su uglavnom usklađene sa međunarodnim normama, te predstavljaju preporuke u svezi proizvoda, ili imaju karakter obveze ako su propisane zakonom, ili propisom. Zadaci nacionalnih institucija za normizaciju su određivanje, preispitivanje i osuvremenjivanje normi, te obavješčivanje o nacionalnim normama putem određenih publikacija. Norme udruga se odnose na određena područja djelatnosti. Norme poduzeća vrijede unutar jednog poduzeća. Cilj im je racionaliziranje posebnih zahtjeva procesa poslovanja i proizvodnje. Normizacija u poduzeću obično započinje simplifikacijom (pojednostavljenjem) i unifikacijom (svođenjem na istu normu, na jedinstven oblik).

25 Tipizacija kao sredstvo politkike kavoće:
U poduzeću mogu postojati razne norme prema sadržaju. Norme dimenzija, norme kakvoće, norme ispitivanja osobina sirovina i proizvoda, norme sigurnosti, norme isporuke, norme proizvodnje, norme naziva, norme planiranja, konstruiranja i sortiranja. Vrlo je značajna i normizacija količina čije se nabavljanje ponavlja i koje se drže na zalihi. Tipizacija kao sredstvo politkike kavoće: Tipizacijom se uklanja nepotrebna raznolikost u svezi vrsta, dimenzija i izgleda cjelovitih proizvoda. Vezano za tipizaciju, postoji tipizacija u okvirima države, u okviru udruga poduzeća, u okviru poduzeća koja kooperiraju, te unutar poduzeća. Za nabavu, tipizacija znači pojednostavljenje procesa nabave i mogućnost smanjenja zaliha materijala i dijelova, jer se proizvodi samo nekoliko modela. To dovodi do smanjenja troškova skladištenja, te se nabavlja povoljnije u većim količinama. Tipizirane varijante proizvoda rade se prema jednom temeljnom modelu što omogućuje primjeneu ograničenog broja normiranih dijelova.

26 NORME KAKVOĆE SERIJE ISO – PRIMJENA U NABAVI:
Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) brine se o određivanju općih normi koje vrijede u cijelom svijetu. U suvremenom prometu roba posebno značenje imaju norme serije ISO 9000 iz 1987.g., tj. norme ISO 9001 do Serija ISO 9000 sadrži smjernice za uspostavljanje i osiguranje sustava kakvoće, te za dokazivanje razine osiguranja kakvoće poduzeća koje nešto proizvodi, prodaje, ili pruža usluge. ISO 9001 definira sustav osiguranja kakvoće u cijelom životnom vijeku proizvoda. ISO 9002 se koristi pretežno u proizvodnim poduzećima ako proizvođač mora dokazati da ispunjava zahtjeve osiguranja kakvoće u proizvodnji. ISO 9003 definira sustav osiguranja kakvoće u završnom ispitivanju / kontroli gotovih proizvoda. ISO 9004 sadrži smjernice za rukovodne, organizacijske, tehničke, kadrovske pripreme i zadatke u svezi provedbe sustava osiguranja kakvoće u vlastitoj organizaciji. Poduzeća mogu pribaviti certifikate da rade u skladu sa ISO normama od neovisnih institucija koje su akreditirane za ocjenu i kontrolu osiguranja kakvoće u skladu sa tim normama. U svezi sa nabavom, kad netko dokaže da ima certifikat ISO 9001 i 9002 može u razmatranju ponuda svesti na minimum posao vrednovanja kakvoće svojih proizvoda / usluga, smanjiti poslove kontrole rokova, prijamne kontrole i sl.

27 Kontrola ispunjenja uvjeta garancije kao sredstvo politike kakvoće:
Klasičnom kontrolom kakvoće isporučene robe utvrđuje se u kojoj mjeri roba odgovara uvjetima iz ugovora / narudžbe, a u slučaju otklona izvan granice tolerancije može se: - odbiti prihvat pošiljke, staviti je dobavljaču na raspolaganje, te tražiti isporuku dogovorene robe, - zahtijevati od dobavljača da otkloni utvrđene nedostatke robe, ako se na taj način može postići potrebna razina kakvoće, - tražiti od dobavljača da snizi cijenu u skladu sa nižom kakvoćom od ugovorene, ako se takve materijale može upotrijebiti, - zahtijevati od dobavljača da se na njegov trošak roba reciklira, uništi ili odloži na deponij, ako niti nakon pokušaja uklanjanja nedostataka ne postigne potrebna kakvoća, - zahtijevati od dobavljača naknadu štete zbog isporuke robe neprihvatljive kakvoće. Međutim, ako dobavljač daje garanciju kakvoće određene robe, ili usluge, onda ne jamči za osobine te robe samo prilikom preuzimanja od strane kupca, nego i to da će roba pod određenim uvjetima u određenom roku zadržati navedena svojstva. Rok garancije stranke mogu dogovoriti, ili je određen propisima uzancama. To je rok do kojeg davatelj garancije jamči da će roba imati određena svojstva, dakle jamči za solidnost obavljenih radova i ispravno funkcioniranje stvari, te preuzima obvezu besplatnog otklanjanja nedostataka u primjerenom roku. Kupac može tražiti i naknadu štete u slučaju da je bio lišen korištenja proizvoda.

28 POLITIKA NABAVNIH CIJENA
Uvjet za oblikovanje dobre politike nabavnih cijena je poznavanje aktualne situacije na tržištu, kao i sposobnosti vlastite organizacije. Situacija na konkretnom tržištu spoznaje se na temelju podataka o razmjeni, koji su značajni za ponudu i potražnju dobara i usluga, te na temelju podataka o sudionicima u toj razmjeni, s obzirom na njihov udio u razmjeni, s obzirom na pristup tržištu, s obzirom na platežnu sposobnost i način određivanja cijena. Na temelju broja sudionika u razmjeni razlikuju se razni tržišni odnosi, kako na strani ponude, tako i na strani potražnje. S obzirom da se na strani ponude, kao i na strani potražnje, javljaju tri različita tržišna oblika, razlikujemo 9 kombinacija tih oblika (u njima se suprotstavljaju pojedini odnosi ponude i potražnje).

29 Izvor: Ferišak, V.: Nabava: Politika – strategija – organizacija – management, 2. aktualizirano i dopunjeno izdanje, vlastita naklada, Zagreb, 2006.¸, str. 108.

30 KUPOVNA VRIJEDNOST ROBE PREMA RAČUNU DOBAVLJAČA
+ OVISNI TROŠKOVI (troškovi prijevoza robe, trošak utovara i istovara, troškovi kontrole i ispitivanja, troškovi dispozicije, troškovi osiguranja robe, naknada špediteru, carina) - POPUSTI - KASA - SKONTO = NABAVNA CIJENA ROBE + MARŽA (PROVIZIJA) = PRODAJNA CIJENA ROBE + (porez na dodanu vrijednost) PDV = KONAČNA MALOPRODAJNA CIJENA

31 FIKSNE I KLIZNE CIJENE:
O fiksnoj cijeni je riječ, kada kupac i prodavalac ugovore iznos cijene koju je potrebno platiti po jedinici mjere, ili za ukupnu količinu dobra, odnosno usluge, a da se nigdje u ugovoru / narudžbi ne navodi da se cijena može promijeniti. Određivanje fiksnih cijena se obično odnosi na jednokratne narudžbe sa kraćim rokom isporuke, tako da se ne mogu uzeti u obzir promjene tržišne situacije i promjene troškova (ako ponuđač i u tim rokovima očekuje rast troškova, odnosno cijena, onda zapravo kalkulira sa višom cijenom kako bi neizvjesnost u svezi sa povećanjem troškova prenijeli na “pravu stranu)”. To se obično događa kada ponuđač ima povoljan položaj na tržištu, odnosno ako nema pravu konkurenciju). Fiksna cijena pojednostavljuje izradu kalkulacija, olakšava usporedbu ponuda, te isključuje neizvjesnost u svezi sa potrebnim financijskim sredstvima (fiksne cijene se koriste pri nabavi u javnom sektoru jer su proračunska sredstva ograničena). Pod kliznom cijenom podrazumijevamo cijenu proizvoda koja se može promijeniti prema određenim uvjetima koji su predviđeni ugovorom. Dakle, potrebno je ugovorom definirati kako i u kojim uvjetima se cijena može promijeniti, te u kojem razdoblju od zaključenja ugovora do ugovorenoga roka isporuke. Cijena se može promijeniti u korist dobavljača (ako cijene rastu), ili u korist kupca (ako cijene padaju).

32 - investicijskih dobara i usluga s dužim rokom isporuke.
Mijenjaju se ugovorene cijene: - proizvoda koji se normalno prodaju na tržištu, a nabavljaju se u okviru dugoročnih ugovora, ili u okviru ugovora o suradnji (kooperaciji), - robe koja se sukcesivno isporučuje, a prodaje se prema dnevnim cijenama (npr. roba kojom se često trguje na burzi – metali, pamuk, pšenica, šećer), - investicijskih dobara i usluga s dužim rokom isporuke. Klauzula o kliznoj cijeni dobara, koji se isporučuju u dužem razdoblju, se treba temeljiti na cijeni na dan potpisivanja ugovora. Ona se, kasnije, može kolebati gore, ili dolje, što se utvrđuje na dan obračuna, na temelju službeno javnih objavljenih podataka o kretanju cijena. Odredba o primjeni klizne cijene mora naglašavati interese obje strane, te oba partnera moraju imati jednaka prava u svezi sa prilagodbom kolebanju cijena za vrijeme trajanja ugovora o sukcesivnoj isporuci, ili okvirnog ugovora.

33 Razlikuju se različite vrste diferenciranja cijena:
DIFERENCIRANJE PRODAJNIH CIJENA: Dobavljači često diferenciraju cijene istovrsnih proizvoda , ili usluga u skladu sa uvjetima na tržištu, sa ciljem da ostvare što bolji poslovni uspjeh. Razlikuju se različite vrste diferenciranja cijena: Prostorno diferenciranje cijena – pretpostavlja različite cijene istovrsnih dobara na različitim teritorijima, uslijed posebnih propisa ili običaja, zbog posebnih troškova i ostalih posebnosti. Vremensko diferenciranje cijena – različite cijene dobara u sezoni / izvan sezone, danju / noću, radnim danom / blagdanom i sl. Diferenciranje cijena prema količini – različite količine proizvoda zahtijevaju različite cijene. Diferenciranje cijena s obzirom na namjenu – istovrsnim dobrima čija je namjena različita određuju se različite cijene. Diferenciranje cijena s obzirom na kupce – za pojedine kategorije kupaca vrijede različite cijene (d.o.o., obrtnici i sl.).